Blog
utorak, listopad 14, 2008
Danas mi se javio jedan stari dobri prijatelj za kojeg nisam čula od 91 god.Preko ljudi koji su na ovom blogu i prepoznali su jednu moju priću...tj. prvi moj post i pričali s njim on je tada shvatio tko sam i da smo zajedno pohađali školu u dvorcu Eltz.
Dragi moj Slavene hvala ti što si se sjetio mene...dvorca...kazališta i profesora Mraza.
Evo priče o djevojčici i klaviru.



Bilo joj je samo 4 god.kada ga je prvi put ugledala.Majka ju je povela na kavu k svojoj radnoj golegici.Dok su njih dvije pričale mala djevojčica pretraživala je prekrasnu staru kuću debelih zidova i mirisa po naftalinu.Ušla je u jednu veliku mračnu sobu i vidjela na sredini sobe nešto veliko crno.Prišla je bliže i ugledala nešto što je nalikovalo stolu ali imalo je samo tri noge....gornji dio je bio podignut i poduprijet elegantnom šipkom.Priđe još bliže čudeći se tom veliko i neobičnom stolu.
Ugleda poklopac i počne ga dizati...teško.Ispod poklopca pojave se tipke požutjele u pravilnom redu,a između njih red tanjih crnih tipki.Što će se dogoditi ako ih takne,a tako su je privlačile?
Dodirne onu prvu s lijeve strane i začuje duboki ton koji ju tako prestraši da joj padne poklopac dolje.U to doskočiše majka i prijateljica.Djevojčica je sjedila na podu u suzama.."Mama,pojest će me ovo čudovište!"...majka je primi u naručje i smiri"Djete moje to je klavir,najljepši instrument."  odgovori mama.Prijateljica sjedne i odsvira neku nježnu melodiju...mala djevojčica u strahu i velikom čuđenju sluša i polako se smiruje u majčinom zagrljaju.
Prošlo je par godina i ta curica upiše školu solffega i svirala je najljepše etide u samom dvorcu Eltz.
Bila je očarana klavirom išlo je sve bolje i bolje....redali su se glazbenici koje je tako vješto svirala,a koncerti su bili sve češći i češći.
A onda je došao rat.Nema klavira,dvorca...a curica je pobjegla i zaboravila svirati....nikada više nije sjela za klavir.

poslovnazenaukuti @ 15:54 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare